Predbožićno raspoloženje. Blagdani. Prodaja. Trik kapitalizma. Američki božićni filmovi. Prividna sreća i namješteni osmijesi. Depremirajuće. Zagreb. Prepuni trgovi i ulice užurbanom masom nesklada. Babe u skupocjenim bundama odmjeravaju poveći komad zlatnine kod uličnog prodavača nakita. Izborane, nakinđurene i namazane čine posljednje pokušaje da se pomlade. Nekak bljak. Gužva. Mrzim ju. Strka. Jedva izbjegavam ljude u hodu. Klinci žarke želje da se izjednače u poroku sa odraslima. Spretni ulični prosjaci. Radnici se vraćaju kući nakon napornog radnog dana. Izborana lica, podočnjaci. Oronuli starci se u sporom hodu drhtavim rukama hvataju za svaki predmet. Bučna masa. Štandovi i cjenkanje. Prenatrpani tramvaji. Ljudi gaze sve pred sobom. Osjećam se blesavo. Osjećam se strano. Tražim neko mjesto gdje ću uživati u osjećaju tišine. Zima je. Neda mi se. Oprosti. Nemoj me kriviti jer te ne volim. Molim te nemoj biti tako dobar prema meni. Molim te molim te molim te. Neda mi se više pisati, neznam ni o čemu. Kraj. Finito. Nema inspiracije. Možda jednog dana. Ali tu sam i dalje. Hvala svima koji su čitali blog. |
Sjećanje je negativ filma, a život njegovo razvijanje. Vani je mir, tišina, spokoj nježne, ali hladne večeri. Osjećam hladnoću kako mi se na prstima približava. U magli se pojavljuju čudni likovi. Toplina me odjednom napustila, a tama zauzela njezino mjesto. Nalazim se u svom krevetu i padam u duboki san. Miris ljeta odlazi s mog tijela, poljupci nestaju s mog obraza, smirujem se i suzdržavam suze... Pojavio se kao princ na bijelom konju, nosio ružu samo za mene i laganim pokretom se spustio pod moje noge. Ne, lažem sebi, tako je trebalo biti. Pojavio se kao princ na crnom konju omotan crnim plaštem, nosio je tamno plavu ružu iz čijeg trnja curi krv, ja sam pala pred njegove noge i umalo umrla zauvijek. ...zaljubila sam se, provodili smo cijele dane zajedno, upoznavali se, podržavali, voljeli, ali... previše. Zato smo popustili. Počeli smo tonuti, duboko u sebi smo se zatvarali, pretvarali, pokušavali izvući još nešto, malo. Nije išlo. Osjetila sam kraj. Na mom srcu se pojavila crvena mrlja. Duša mi je bila bolna, pomisao strana, ljepota nužna, a tijelo umorno. Po glavi su mi vrludale čudne misli, svaka riječ je odzvanjala, a svaka složena misao nestajala. Bilo je to pamćenje gluposti, trenutak je postajao vječnost, ljubav trenutak, a on pak... samo izmišljen... stvoren je negativ filma, a ta večer je bila njegovo razvijanje. Vani je mir, tišina, spokoj nježne, ali hladne večeri. Osjećam hladnoću kako mi se na prstima približava. U magli se pojavljuju čudni likovi. Toplina me odjednom napustila, a tama zauzela njezino mjesto. Nalazim se u svom krevetu i padam u duboki san. Miris ljeta odlazi s mog tijela, poljupci nestaju s mog obraza, smirujem se i spavam. Više nemam suza, ne lažem sebi, ne tonem i nemam crvenu mrlju. Izvukla sam najljepša sjećanja iz najdublje potonulih i zaboravljenih brodova. San je postao moj život, a život zadovoljstvo. Zadovoljstvo ljubav... Razvijam svoj život, a sjećanja spremam u negative. (napisala frendica. Luda Gelke.) |
Gledam druge, vidim nas. Čeznem za tobom. Želim te. Uzmi mi ruku, poljubi me duboko, strasno, želi me, voli me. Želim te strašno, zanimaš me, ne mogu prestati misliti na tebe, ne mogu te prestati gledati, gubiti se u tvojim očima, tvoje dodire i poljupce još osijećam na sebi, smijem se jer me usrećuješ. Nedostaješ mi !!! |
Ostala sam bez daha od iznenadne i silne želje za njom. Željela sam je u spavačoj sobi na katu baš onakvu kakva je bila na toj fotografiji, pramenova slijepljenih za obraze, u tom mokrom kupaćem kostimu pripijenom uz nju. Željela sam joj sisati bradavice kroz gornji dio kostima, okusiti materijal i osjetiti tvrdoću bradavica kroza nj. Željela sam sisati vodu iz pamuka kao mlijeko, pa strgnuti donji dio njezina kupaćeg kostima i jebati je dok oboje ne popizdimo... |
Alone among the thousand people Always somewhere else Roots torn up from the Earth Once sent to live and die. Shot at 2007-07-15 |
Lutanje (Dragutin Tadijanović) Samotan lutam večernjim ulicama, Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja: Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka, Al nigdje nema tebe...Tebe nema. Brod (Samostan), listopad 1920 Ničeg više nema. Sve je nestalo, ostaju samo porušeni snovi. Izblijedljele riječi. Mrtve? Čak i to nestaje. Zar laž ?! Ne, nije to.... Nema zaborava, samo uspomene. Sve, baš sve je mrtvo! I nemogu vjerovati da je zaista nestalo. Možda jednom oživi ponovo. |
I can't handle coming down 'Cause I can't take the human crowd I can't face reality So I fly back to where I am free On clear windowpane DEAD BUT DREAMING .INVISIBLE. |
A Kiss to Remember (My Dying Bride) Open me And drink up my scarlet Kiss me deep Kiss me deep and love me forever more Bloody love Bloody love inside of you Swallow me Thank God, there's nothing I can do Come with me my friend, come and see the end And let me swallow up your pain Leave the village lights, step into the night Open your mouth to my bloody rain And at your second birth, we will slay the earth And stalk mankind 'til Heaven burns Just lay down for me, naked for me to see It's just one kiss, that's all I need Take me down Down to the bloody shore Dig me deep, dig me deep And leave me forever more Lay me down Down with all of them And forget me Like you forgot the rest of them Dali stvari se mijenjaju...ništa više nije kao što je bilo...samo nada da će se jednom vratiti. Previše je toga, mislim. Bijes. Odjednom, nekontrolirani. Ispadi. Prvi put. Bijes na cijeli svijet. U tom trenu čak i na tebe. Zašto? Ne. To nisam ja. Ili mozda jesam? Bojim se. Ne želim to lice sebe. Oprosti mi. Volim te. Dali su ove riječi iz mojih usana izgubile smisao? Baš sam budala. Što ću sa sobom. Užasna sam. Mijenjaš li mišljenje o meni nakon ovog. Veselim li te još kao onih dana. Mislim da te ljutim. Ne želim to. Ne želim te izgubiti. Ne želim te povrijediti. Ako nestane tebe nestat će mog života. Volim te. Nikada neću prestati. Boli te. Boli me. Ne želim. Želim vratiti sve na staro. Nemoguće. Izgovorene riječi se nemogu povuči. Odbijam od sebe osobe koje volim. Odvratno. <strong>A Dying Wish (Anathema) I bear the seed of ruin A golden age turned to stone Elysium... to dust For this, a tragic journey A vision of a dying embrace Scattered earth Silence... Where Echonia wept I sank into the silent desert Fallen am I, In solitude of a broken promise ...I cried alone My empyrean is a scar From the memory of her beautiful life Forever was her name Fulfilment lost in a lifetime of regret Ornate peace would cover me As I would die now... For one last wish |
remember all things we done and all the times we made love remember the night when we talked and you kissed me so we made love all night |
Dok padaju glave mi plešemo. A oni uokolo voze rally ne pitajući za moju glavobolju. Plava konjica u jurišu. Bolovi. Andol? Možda sve što radim zapravo radim na krivi način. Modra nit koja povezuje udarce drvosječine sjekire. Fascinira. Uz jutarnji mamurluk. Mačka drijema u kutu svoje košare. Prede. Spokoj. Nedaš mi mira mislima. [a meni fale tvoje ruke] |
Ne možeš planirati budućnost dok se ne riješiš prošlosti...pronađi se...kažu da je najteže upoznati samog sebe..Sama se uvlačiš sve dublje, ja samo promatram...neznaš se izvući nego se slomiš...i što ćeš onda ubiti se....ne, krivo, ne radi to! prihvati posljedice, bori se... A možda sam ja paranoična...a možda ti služim kao sredstvo kojim želiš doći do cilja....do kojeg na kraju nećeš ni doći nego ćeš se razočarati....po tisućiti put....zašto ne vidiš....kolko toga ćeš još proći dok ne shvatiš? ne. ne može biti to, nesmijem tako misliti...zapravoneznam što da mislim više...ponekad mi se sve čini kao jedna velika varka... čini mi se, imaš dva možda i više lica...ili se mijenjaš....ne nije to....sta je onda?? nekad se zapitam.....dali ti je stalo još uopće? zašto odbacuješ ljude kojima je stalo do tebe? možda zato jer ne vidiš to? Toliko pitanja, i jedno povlači još desetak...gubim se, toiko se mogučnosti pojavljuje....koja je istinita? No One's There (Korn) You and me We have no faces Soon our lives they’ll be erased Do you think they will remember? Or will we just be replaced Oh I wish that I could see, How I wish that I could fly All the things that hang above me To a place where I can cry So what can it be? No one hears me call, Echoes back at me No ones there. To all these nameless feelings I cant deal with in my life To all these greedy people Trying to feed on what is mine You’ve got to filll your hunger And stop fucking with my mind I know its time to leave these places far behind You and me We have no faces They don’t see us anymore Without love as you had promised And no faith for what’s in store Oh I wish that I could see How I wish that I could fly All the things that hang above me To a place where I can cry So what can it be? No one hears me call, Echoes back at me No ones there. To all these nameless feelings I cant deal with in my life To all these greedy people Trying to feed on what is mine You’ve got to filll your hunger And stop fucking with my mind I know its time to leave these places far behind (Maybe) Where are all these feelings hiding? Dancing in and out my mind Burning up all that I long for Feeding me till my decline Where are you? My soul is bleeding I am searching am I blind? All alone and bound forever Trapped inside me for all time To all these nameless feelings I cant deal with in my life To all these greedy people Trying to feed on what is mine You’ve got to filll your hunger And stop fucking with my mind I know its time to leave these places far behind |
„Možeš ti tom svom narodu otvarati oči koliko god hoćeš, ali ovaj narod otvara pivske boce, nedjeljom slini u crkvi i žvali biskupske ruke, a ostalim danima upravo obožava svog krivoustog fašista i njegovu kriminalnu bandu! Neizmjerno ih obožava, razumiješ! Katolička crkva i autoritarna vlast za ovaj su narod savršena koncepcija sreće!... Njegov ljigavi mali diktator, ergela ministara i državnih tajnika, sve do jedan razbojnici najvišeg ranga, raskalašeno pedofilsko društvo iz Biskupske konferencije - to su za ovaj narod uzori i ikone kojima je u stanju ljubiti stopala! I nema te opačine koju neće počiniti za njihovu ljubav, pa onda uglavnom to i čine - urlaju i kolju, bljuju slapove mržnje, proganjaju dojučerašnje susjede, trpaju se u uniforme, drkaju na himnu, a nedjeljom kleče i čekaju oprost grijeha od dežurnog pedofila za oltarom!" - Viktor Ivančić, Vita Activarta |
Where are you now... Do you play the same game as I do Here we go again. Holding all my feelings inside of me... Again asking myself how much can I hold on? |
Pogledajte što ste učinili od mene. Sada svakim danom strah uzima dio po dio mene. Problemi bez rješenja pitanja bez odgovora. Kada biste barem mogli gledati svijet mojim očima. Kada biste barem osjećali kao što ja osjećam. Samo na tren. Kada bi ste barem doživljavali svaku sitnicu da vas pogađa tako jako kao zaboden nož u srce. Najveća mi je želja biti poput vas. Ali nikada nisam. Niti ću ikada biti. |
IMA isključivo sanjarskih, za djelovanje posve nesposobnih ljudskih priroda, što se, pokrenute nekim tajanstvenim i neznanim porivom, ponekad ipak daju na čin, i to s takvom brzinom za koju se ni sami nisu smatrali doraslima. Ljudi, koji po čitav sat u kukavičkom strahu švrljaju oko vrata pazikuće ne usuđujući se unići, iz bojazni da će tamo čuti kakvu neugodnu vijest, koji po četrnaest dana nosaju sa sobom pismo i ne otvaraju ga, ili se tek nakon šestomjesečnog kolebanja da ipak obave ono što su već prije godinu dana bezuvjetno morali učiniti, takvi ljudi oćute ponekad, kako ih nesvladiva snaga, naglo i nenadano, brzinom odapete strelice nagoni na djelovanje. Moralist i liječnik, koji tvrde da sve znaju, ne mogu razjasniti odakle tim lijenim i razbludnim dušama takva neočekivana i bjesomučna snaga, i kako one, inače nesposobne da izvrše što je najjednostavnije i najnužnije, smognu u nekim časovima to preobilje smionosti da čine sasvim besmislena, a počesto i do krajnjosti opasna djela. Neki moj prijatelj, najbezazleniji sanjar što je ikada postojao, zapali šumu da bi se - reče mi - uvjerio hoće li ona uistinu tako brzo planuti kako se to obično tvrdi. Deset puta uzastopce pokus mu je zatajio, no jedanaesti uspije i suviše dobro. Drugi opet užeže cigaru tik uz bačvu baruta, da bi vidio, upoznao i iskušao sudbinu, iznudio samom sebi dokaz vlastite duševne snage, ponio se poput smionog kockara, eto, zbog slasti strahovanja, ni zbog čega, iz hira i besposlice. Tu vrstu snage rađa baš dosada i snatrenje, a ljudi u kojima se ona tako tvrdokorno očituje, ponajviše su, kao što već kazah, savršeno nehajna i posve sanjarska bića. Neki drugi, u tolikoj mjeri plašljiv da već na pogled prolaznika morade uvijek poniknuti očima, i sabrati svu svoju kukavnu volju kako bi uzmogao uću u kavanu ili samo proći pokraj prodavaonica kazališnih ulaznica gdje mu se vrtlari ukazivahu kao posvećeni dostojanstvenici Minosova, Aekova i Radamantova veličanstva, baca se najednom oko vrata nepoznatom starcu na kojeg je baš usput naišao, i poljubi ga ushićeno pred začuđenim mnoštvom. A zašto? Jer...no jer su mu te crte lica bile neodoljivo privlačne? Može biti, ali još je vjerojatnije ako pretpostavimo da i on sam nije poznavao pravoga uzroka. I ja sam prečesto bio žrtva takvih poremećenih duševnih stanja i zamaha koji nam daju puno pravo da povjerujemo kako se neki Zlodusi u nas znaju ušuljati, sileći nas da sasvim nesvjesno izvršujemo njihove najbesmislenije zapovijesti. Jedno jutro ustadoh mrzovoljan, sumoran i zamoren dokolicom, s osjećajem, koji mi, kako mi se činilo, upravo nalagaše da izvršim nešto značajno, jedan sjajni, junački podvig. I, na nesreću, pristupim prozoru i otvorim ga! (Uvažite, molim vas, da mistifikacija u svojoj biti - ona u nekih ljudi nije rezultat kakve pripreme ili proračuna, nego plod nepredviđenog nadahnuća - ima po žestini nagonske pomame srodnosti s tim stanjem. Liječnici ga nazivaju histeričkim, a drugi, što razboritije misle, sotonskim, jer ono nas zaista nesmiljeno nagoni da počinimo čitav niz opasnih ili nepriličnih djela.) Prva osoba koju sam spazio na ulici bješe neki staklar-kućarac. Kroz teški, prljavi pariški zrak dopiralo je do mene njegovo prodorno, kreštavo izvikivanje. Ne mogu razjasniti zašto me protiv toga jadnika odmah spopade tako okrutna mržnja. - Hej ti! Čuj me! - doviknuh mu i pozvah ga da se uspne. Međutim, sve obuzet potmulom radošću, razmišljao sam kako mi se soba nalazi na šestom katu, kako je stepenište veoma uzano; čovjek će se dobro namučiti dok se ovamo popne, a sigurno će na poneko mjesto i zapeti uglovima svoje krhke robe. Konačno se pojavi. Pregledam radoznalo sva njegova stakla i napokon mu kažem: - Gle, gle, pa zar vi nemate stakla u boji? Nemate ružičastih, crvenih, plavih stakala, magičnih i rajskih okana? O, bestidni stvore, i ti se još usuđuješ obilaziti po sirotinjskim četvrtima, a ne posjeduješ ni stakla kroz koja se život vidi u ljepoti. - I odgurnem ga tako silovito niz stepenice, da je posrnuo gunđajući nešto. Nato pohitam na balkon i zgrabim lončić s cvijećem, pa čim čovjek izađe pred vrata, bacim okomito svoju ratnu spravu baš na donji rub njegovog kovčega sa staklom. Udarac ga obori na leđa. Zazveči reski prasak kao da je grunuo grom i smrskao do temelja kristalnu palaču. I tako kućarac zdrobi pod sobom sav svoj kukavni imetak. Opojen mahnitošću doviknem mu još bjesomučno: - Život u ljepoti! Život u ljepoti! Takve šale razigranih živaca imaju i svojih opasnosti, a počesto se i skupo plaćaju. Ali što znače i muke vječnog prokletstva onome koji je u jednom jedinom trenu doživio bezmjernu nasladu. |
..::trt mrt::..daj mi pivu.aha.ma nisam pukla samo mi je dosadno.kraj.pitate se kakve veze naslov ima s postom?nikakve.piva.ajde jebem ti mater otvori se.goovnoo gluupoooo. Što to radiš. Tko si ti. Ne. Neću ti objasniti. Natjerat ću te da sam otkriješ. Makar obadvoje znamo o čemu se radi pravimo se budale. Postoje ljudi koje možeš lako zaslljepiti lažnim osmijehom i ljepim (čitaj lažnim) riječima koje žele čuti. Možeš ih lako natjerati da plešu kako ti sviraš. Ne želim biti jedna od takvih u tvom životu. Mrzim takve. Nisu zanimljivi. Nerviraju me. Površni su. Vide samo ono što im je pred nosom. Opet postoji suprotnost, oni ljudi koji imaju moć da sistematski sve vade iz tebe kao što se iz čaše izljeva voda. Koji vide duboko u tebe. Čitaju sve tvoje skrivene namjere i želje. Pred njima te hvata nervoza, znojiš se i mucaš, želiš pobjeći. Takve izbjegavam. Događa li vam se ikada to? Nikada pretjerano ne hvalim druge. Nikada ne pljujem pretjerano po drugima. Pretjerano je opet relativan pojam. Ima li uopće smisla govoriti o ičemu sa stajališta pojedinca ako je sve relativno?Zadržavam mišljenje za sebe dok ih pošteno ne upoznam. Ali opet ne činim to. Jer dali itko ikoga može upoznati skroz? Zato se ne uklapam? Zato šta vam ne ližem dupe? Jer mi se neda glumiti osmijeh i dobrotu i suosjećajnost? Ma daj. Ubij me radije. Radije bih metak u glavu nego vašu lažnu suosječajnost i brigu. Sve me to strašno depremira i dotuče. Ne želim. Nekada postoje trenutci kada želim neko mirno mjesto u kojem ću uživati u osječaju izoliranosti od valjskog svijeta. Takvi trenutci su sve češći. Postoje trenutci kada mi se neda sretati poznate osobe i odgovarati na milijunto pitanje "kako si" ili "što ima novo". Postoje trenutci kada bježim od ostatka svijeta. Postoje trenutci kada mi dođe da si oderem kožu noktima koliko živčanim u sebi. Suzdržavam se. Postoje trenutci kada bih mogla vrištati iz petnih žila na cijeli svijet. Suzdržavam se. Glas želi izaći, ali se lomi negdje na sredini i nestaje. Postoje trenutci cjeli dan razmišlajm o nekoj sitnici i želim svu svoju kukavičku jadnu hrabrost iz peta da se pokrenem i nešto učinim. Opet ne uspijeva. Što više planiram i razmišljam, to su šanse sve manje. |
Besane noći Sjene moje boli Sjećanja Sjećanja koja pobuđuju suze. Sjećanja na tebe moj Gnjevni anđele Sjećanja na nas Želja i čežnja stopljene u jedno Istkane tvojim toplim suzama Tvoja ljubav - afrodizijak koji me drži na životu. Daljina - uže koje mi steže vrat. O boli, podari mi ruku sad. I unebo zureć pitam se zašto je sve protiv nas? Živim zbog tebe! |
Negiram ovo društvo negiram ovu nametnutu vjeru negiram ovo lažno postojanje negiram pripadanje ljudskoj rasi. osjećaj otuđenosti od ostatka svijeta samoća tako je i najbolje pogledajte se. živite poput programiranih ronbota. žvite samo da biste žvjeli kome je stalo sve je lažno... moja smrt će biti samo još jedan broj u statistici |
Pripijeni jedno uz drugo Pokisli kao jedno golo tijelo Licem uz lice stajali smo i znali: Savršeno nam je svejedno hoćemo li umrijeti večeras. |
Duboki i mracni kompleks moralnog ponizenja u sebi. Neshvatljivo klupko zalosti. Strah koji uzrokuje bespomocnost i zakopcanost. Izgubljenost u vremenu i prostoru. Bijeg u najdublje kutke uma. Sve tone u neizrecivo tezak i neshvatljiv umor. Bez djelovanja mrtvo glupo nevjerojatno prazno bez dozivljaja bez emocija; nistavno isprazno. |
NE TO NISAM JA ONA JE NESTALA NEMA NJE KOJU TRAZIS NIJE TU NEMA JE VISE ODLAZI ODAVDE NA KRIVOM MJESTU GLEDAS NE OSVRCI SE ZA NEPOSTOJECIM |
< | prosinac, 2008 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv